Dugo niti jedno ostvarenje nije izazvalo toliku buru širom svijeta, poput filma Joker. Šta god pričali, koliko god kritikovali ili se oduševljavali filmom, radnjom, postavkom stvari i porukama koje to djelo šalje, jedno je nesumnjivo: Joaquin Phoenix je odigrao ulogu života. Samim tim, u lik Artura Fleka, kako se zapravo zove Joker, utkao je toliko jake poruke o kojima će se još dugo govoriti i raspravljati.

Iz ovog ugla nije važno da li će Joker dobiti Oskara ili ne, da li će Phoenix dobiti nagradu koja je nedosanjan san velikog broja glumaca, o tome šta je i da li ispravno kada raspravljamo o ovom filmu… ovdje govorimo o izuzetno rijetkoj pojavi: film ima toliko slojeva, lik Joker duboko zadire u stanje uma prosječnog čovjeka, da ne možemo ignorisati maestralne komunikacijske poruke koje ovaj film šalje. U isto vrijeme, Joaquin Phoenix kao Joker potpuno ruši tri velika komunikacijska mita.

Mit 1. Skromnost nije vrlina u komunikacijama

Netačno – skromnost jeste vrlina. Čovjek koji je otjelotvorio Atura Fleka, lika koji je zauvijek promijenio sve što smo ikada mislili i osjećali prema Jokeru, bilo strip junaku, bilo filmskom karakteru (budući da film nema gotovo nikakve veze sa stripom), kada se ugase kamere, nevjerovatno je skroman, povučen i jednostavan. “Pusti da drugi hvale ili kude, ti samo budi najbolja verzija sebe”- na neki način je moto kojim se vodi ovaj glumac. Od toliko događaja, bliceva, crvenih tepiha, gostovanja… ostao je jednostavan, sveden, skroman, čak se u nekoliko navrata požalio novinarima kako mu je malo neprijatno da odgovara na pojedina pitanja. Ne možemo reći da baš svako zna da se nosi sa toliko pažnje odjednom – veliki broj njih skrene sa puta. Ne može svako da nosi teret slave, posebno teret uloge koja je zaista podijelila svijet. Joaquim to čini sa takvom lakoćom (ili barem to tako maestralno predstavlja nama), da na momente djeluje da nije svjestan uspjeha koji je postigao i pompe koju je izazvao.

Mit 2. Dobra komunikacija se bazira na riječima

Apsolutno pogrešno – neverbalna komunikacija često je mnogo jača nego verbalna. Joker, tj. Artur Flek se u filmu mnogo smije, ali to nije običan smijeh. To je vapaj za pomoć, smijeh nemoći, zvuk muka nad nepravdom koja je svuda oko nas, urlik neprihvatanja, odbacivanja i predsrasuda, samo zato što je neko drugačiji. Uostalom, ko je taj ko određuje šta je normalno, a šta ne? Ko je “normalan”, a ko nije? I otkud bilo kome pravo da nipodaštava nekoga samo zato što je drugačiji? Također, Jokerov najupečatljiviji momenat je ples – ples na stepenicama, ples u kupatilu… Ovaj drugi je Joaquim čak sam ubacio u priču, nije ga bilo u originalnom scenariju. Njegov ples, pokreti, mimika i smijeh govore mnogo više od svih riječi koje su ikada ispričane. Poruke koje Artur Flek šalje u momentima “ćutnje” duboke su, višeslojne i sklone različitim tumačenjima.

Mit 3. Komunikaciju je moguće kontrolisati

Nije je moguće kontrolisati, možda samo ponekad i do neke tačke može da se iskontroliše. Artur Flek se smijeje u trenucima kada je to neprimjereno, a ne može da kontroliše taj nagon. Sa druge strane, svjestan je toga i spreman za te “napade”, pa kod sebe ima karticu na kojoj piše da je bolestan i da ima nekontrolisane napade, te da mu ljudi ne zamjere na neprimjerenoj reakciji. I u ovom slučaju, jedni se samo zgroze i sklone od njega, drugi okuraže i postanu izrazito agresivni. Osim toga, više puta je dokazano u ovom ostvarenju da nasilje rađa nasilje – jedan bizaran momenat potrebe za prebijanjem bolesnog čovjeka od nesrećnog i bolesnog Artura Fleka stvorio je Jokera koji je podigao cijeli Gotham City na noge – situacija je otišla predaleko, da više niko nije mogao ništa da kontroliše.

Otvorio je ovaj film veliki broj pitanja, na neka od njih vjerovatno nikada nećemo pronaći odgovore. Sasvim sigurno – svijet se nikada neće složiti. Ipak, šta god mislili o filmu, samom liku Jokera… jedno je sigurno: umjetniku poput Joaquina Phoenixa jednostavno se morate pokloniti i aplaudirati mu dok vas dlanovi ne zasvrbe.