Kada pomisliš da ne može bolje, dođe još jedna subota, još jedno predavanje na Content Akademiji i upoznate Damira Šagolja. Čitam ja. Čovjek dobio Pulitzera, puta dva. I znam ja da je to najveće priznanje, ali do sada nisam imala priliku osim nekog intervjua da slušam priču sa druge strane objektiva, a da ne kažem da učim od tog čovjeka. ”Svaka mu je zlata vrijedna”- kako fotografija tako i riječ. Mislila sam u početku da je do mene, ali kada sam se osvrnula oko sebe vidjela sam da su i ostale polaznice i polaznici hipnotizirani.

”Priča nikada ne treba performans, dovoljna je sama sebi” kaže, pa tako je bilo i za ovo predavanje. Nikakav dodatni performans nije bio potreban jer su njegova djela i znanje bili dovoljni sami sebi.

Kada vam neko sa takvim iskustvom priča priču o svojim greškama izgubite onaj osjećaj nadobudnosti da sve znate ili da vas je stid ako nešto ne znate. Počnete da upijate kao spužva.

Dnevno smo izloženi oko 1200 fotografija odnosno poruka koje nam se serviraju. Kako ”iskočiti” iz te mase? Kako izdvojiti svoj sadržaj od preko 1000 drugih?
Imamo samo 20 sekundi pažnje naših čitatelja/ica i sama fotografija igra veliku ulogu. Možda je baš ona onaj prvi ”catch” zbog koje će čitatelji/ce da se zadrže na samom sadržaju. Ali, fotografija mora da odgovara sadržaju i da bude objektivna.

Eh tu dolazimo do pravog testa. Kako biti objektivan? Kako pronaći balans između atraktivnog i preciznog. Nerijetko, u želji da budemo drugačiji i da privučemo pažnju padnemo na tom testu. Posegnemo za atraktivnim i krenemo u ekstreme. Damir je dao super primjer kroz fotografiju kako nesvjesno ”izvrćemo stvarnost”.  Ako čitamo članak o predizbornom skupu neke ekstremne političke partije, obično vidimo fotografije onih iz prvih redova koji su najekstremniji, najagresivniji, onih koji urliču. A u istoj toj prostoriji je možda još 1000 ljudi koji sjede i slušaju. Isto tako i obratno. Za neki društveno odgovorni događaj vidjet ćemo fotografije nasmijanih, sređenih ljudi. Međutim, da li je to prava stvarnost od oba događaja ili samo segment koji nas najviše asocira na takav događaj.
Živimo u  vrlo dinamičnom vremenu, pa su i divljanje klikova i lažne vijesti doprinijeli tome da se pokaže sam apsurd ovakvog pristupa i da ljudi sve više posežu za kredibilnim sadržajem, a kredibilni smo samo ako smo objektivni.

Hmmm… svaka čast onome ko nije bar jednom pao na ovom testu dok je kreirao sadržaj.
Do sada nisam  mnogo razmišljala o fotografiji koja može i sama da prenese poruku. U želji da pokažem ono što ja želim i sama sam išla u ekstreme i predstavljala samo one djeliće stvarnosti.

Zanimljivo je kako, na sebi svojstven način, Damir objašnjava kada pričamo neku priču ili kreiramo sadržaj na koji način da je pomnožimo sa estetikom i vizuelno kvalitetnim sadržajem čime ona dobija na značaju.

Istina, kaskamo mi za Zapadom, neki primjeri se čine kao teško primjenljivi u našem regionu. Nekada je brilijantne ideje teško ”progurati” na naše tržište.

”Teško je, jeste teško i možda čak i nemoguće ubaciti u prvu, pa u drugu pa dok dođemo i do pete, ali trebamo li mi sada reći da nećemo vrtiti i parkirati jer onda mašina sigurno neće nikada upaliti” – reče i dokaza. Ne bih ja tu više ništa dodala, samo bih se dobro zapitala.

Stay tuned….